Bruno Latur

Bruno Latur (1947) je francuski filozof, sociolog i antropolog, uticajan teoretičar na polju nauke i tehnoloških studija. Latur je jedan od osnivača teorije aktera-mreže, konstrukcionističkog pristupa čije glavno obeležje jeste proširivanje dejstvenosti s ljudskih na neljudske entitete. Dobio je 2013. nagradu Holberg pod obrazloženjem da je „obavio ambicioznu analizu i interpretaciju modernosti i doveo u pitanje osnovne koncepte, kao što su razlike između modernog i predmodernog, prirode i društva, ljudi i neljudi“. Pored svojih epistemoloških briga, istražuje i političku dimenziju nauke sa idejom da su predmeti naučnih studija društveno konstruisani u laboratoriji.

Bio je predavač na prestižnoj pariskoj školi École des Mines, gde je istovremeno učestvovao u radu Centra za sociologiju inovacija. Antropolog modernosti, kako sebe često naziva, 2006. godine prelazi na Institut za političke studije iz Pariza i rukovodi novoosnovanom katedrom Gabrijela Tarda.

Najvažnija dela: Laboratory Life: The Social Construction of Scientific Facts, (zajedno sa Stivom Vulgarom) (1979), Aramis, ou l’amour des techniques (1992), Pandora’s Hope (1999), Politiques de la nature (1999), Face à Gaïa: Huit conférences sur le Nouveau Régime Climatique (2015) itd.

Na srpski jezik prevedena je knjiga Nikad nismo bilo moderni (Mediterran publishing, 2011), dok je Fakultet za medije i komunikacije objavio dve knjige Bruna Latura: Istraživanje o modusima života: jedna antropologija modernih (2015) i Mreže, društva, sfere: razmatranja jednog teoretičara aktera-mreže (2017), kao i esej iz karantina Protiv povratka na proizvodnju pre krize (2020).

Primena bilo čega retka je koliko i dobar tekst u društvenim naukama.

Pretraga