Bruno Munari

Italijanski umetnik, dizajner i pronalazač koji je doprineo mnogim oblastima vizuelnih umetnosti (slikarstvu, skulpturi, filmu, industrijskom dizajnu, grafičkom dizajnu) svojim modernim pristupom, didaktičnim metodama, istraživanjima igre i taktilnog učenja.

Blisko je sarađivao sa futurističkim pokretom Filipa Tomaza Marinetija kasnih 1920-ih i pod njihovim okriljem je učestvovao na brojim izložbama. U italijanskim časopisima mogli su naći njegovi brojni kolaži, a stvarao je i skulpturalna dela koja su bila progresivna za to doba (beskorisne mašine, apstraktne geometrijske radove). Kao grafički dizajner je radio sa Rikardom Kastanjedijem (Ricas) do 1938, a zatim za izdavačku kuću Mondadori, kao umetnički direktor magazina Tempo i Grazia. Posle Drugog svetskog rata Munari se odvojio od italijanskog futurizma zbog njegovih protofašističkih konotacija.

Godine 1948, zajedno sa Đilom Dorflesom, Đanijem Moneom i Atanaziom Soldatijem osnovao je Italijanski pokret za betonsku umetnost (Movimento Arte Concreta, MAC). Tokom 1940-ih i 1950-ih, Munari je proizveo mnoge predmete za italijansku dizajnersku industriju, uključujući svetla, pepeljare, televizore, aparate za espreso, a posebno je bio aktivan u oblasti dečijih knjiga i igračaka. Koristio je teksturirane, taktilne površine i izreze da stvori knjige koje podučavaju o dodiru, pokretu i boji kroz kinestetičko učenje.

Autor je knjiga Design e comunicazione visiva. Contributo a una metodologia didattica (1968), Artista e designer (1971), Codice ovvio (1971) i mnogih drugih, a Fakultet za medije i komunikacije 2022. godine objavio je njegovu ključnu studiju Umetnost kao zanat (Arte come mestiere, 1966).

Kada obilje novca stigne pre kulture, dobijemo bisere poput zlatnog telefona.

Pretraga