Đorđo Agamben

Đorđo Agamben (1942) je italijanski filozof i jedna od vodećih figura političke teorije u svetu. Iako su mu glavna područja interesa estetika i politička filozofija (biopolitika na pragu Mišela Fukoa), bavi se i nizom drugih pitanja, od ontoloških preko poetičkih do jezičkih. Proslavio se sopstvenim interpretacijama književnih tekstova i književne kritike i bavljenjem problemima suverenosti, statusa ugroženih populacija, kakvi su emigranti ili osuđenici na smrt, a posebno pisanjem o problemu logora, bilo u istorijskom kontektu ili u smislu savremenog fenomena. Na njegov rad veliki uticaj su izvršile filozofije Martina Hajdegera i Valtera Benjamina.

Profesor je teorijske filozofije na Univerzitetu u Veneciji. Gostovao je kao predavač na mnogim svetskim univerzitetima.

Objavio je velik broj naslova od kojih su na srpskohrvatski prevedeni: Ideja proze (AGM, 2004), Bartleby ili o kontingenciji (Meandar Media, 2009), Ono što ostaje od Auschwitza: arhiv i svjedok (Antibarbarus, 2008), Izvanredno stanje (Deltakont, 2008), Profanacije (Rende, 2010), Goloća (Meandar Media, 2010), Homo sacer: Suverena moć i goli život  (Karpos, 2013), Otvoreno: čovjek i životinja (Gradac, 2014), Zapisi o politici: sredstva bez cilja (Politička kultura, 2015), Zajednica koja dolazi (2016).

Fakultet za medije i komunikacije je objavio 2019. godine njegove eseje Što je dispozitiv?, Što znači biti suvremen? i Šta je logor? (2020).

Politički sistem (logor kao permanentno stanje izuzetka) više ne zahteva oblike života i pravne zakone u determinisanom prostoru već umesto toga sadrži u samom svom centru dislocirajuću lokalizaciju koja ga prevazilazi i koja praktično može da uzme svaki oblik života i svaki zakon.

Pretraga