Nikol Brenez

Nikol Brenez (1961) je istoričarka, teoretičarka filma i filmska producentkinja. U svom radu pretežno se bavi avangardnim filmom, kao i metodologijom i vokabularom studija figura u filmu. Vrlo rano se zainteresovala za eksperimentalni film i učvrstila svoju poziciju stručnjaka za avangardne prakse, radeći na istoriji, kartografiji i taksonomiji političkih i eksperimentalnih bioskopa. Njena istraživanja su uglavnom bila fokusirana na radove Džona Kasavetesa, Abela Ferare, Žan-Lika Godara.

Sa Filipom Grandrijeom napravila je kolekciju dokumentaraca pod nazivom Il se peut que la beauté ait renforcé notre resolution (2011), posvećenu revolucionarnim filmskim stvaraocima koji su u istoriji kinematografije zaboravljeni ili zanemareni. Radila je sa Šantal Akerman i Žan-Lik Godarom (Knjiga slika, 2018) i organizovala mnoge filmske događaje i retrospektive širom sveta.

Predaje na filmskim studijama Univerziteta u Parizu III: Nova Sorbona, a od 2017. godine u poznatoj filmskoj školi La Femis vodi Departman za analizu i kinematografsku kulturu.

Njene najznačajnije publikacije su: De la Figure en general et du Corps en particulier (1998), Abel Ferrara (2007), Cinemas d’avantgarde (2008), Jean-Luc Godard théoricien des images (2015). Fakultet za medije i komunikacije je 2018. godine, povodom njenog gostovanja na 24. Festivalu autorskog filma, objavio esej Tretman lumpenproletarijata u avangardnom filmu.

Preobraziti sam film tako da sebe ne vidi kao nešto što je izvan odnosa simboličkih snaga, tako da odbije sopstveni status društvenog regulatora, političkog pomiritelja pa i ublaživača, i tako da razori poredak diskursa kako bi doprineo menjanju poretka stvari.

Pretraga