Rober Breson

Rober Breson (1901 – 1999) bio je francuski filmski reditelj, poznat po svom spiritualnom i asketskom stilu, kao i snažnom uticaju na francusku i svetsku kinematografiju u drugoj polovini 20. veka. Bresonov rani umetnički fokus se ogledao u tome da razdvoji jezik filma od pozorišta, što je često uticalo na glumčev nastup –  Bresonovi glumci su morali da ponavljaju više kadrova svake scene sve dok se svaka sličnost sa pozorišnim izvođenjem ne neutrališe.

Tri ključna uticaja za formiranje njegovog kinematografskog izraza odigrali su – rimokatoličanstvo, slikarstvo i ratno zarobljeništvo. Rimokatolički odgoj uslovio je neprestano ponavljanje tema spasenje, iskupljenja, otkrivanja i spoznavanja ljudske duše i transcendentalne metafizike ograničavajućeg i materijalnog sveta. Bresonovi filmovi se takođe mogu tumačiti kao kritika francuskog društva i sveta.

U svojoj pedesetogišnjoj karijeri, Breson je napravio samo 13 dugometražnih filmova, kao rezultat njegovog podrobnog pristupa pravljenju filmova i nekomercijalnoj preokupaciji: Dnevnik seoskog sveštenika (1951), Džeparoš (1959), Baltazar (1966), Mušet (1967), Četiri noći jednog sanjara (1971), Lanselot od Jezera (1974), Verovatno, đavo (1977), Novac (1983).

Breson je poznat i kao istaknuti filmski teoretičar pri čemu treba izdvojiti njegovu knjigu „Beleške o kinematografu“ iz 1975. godine.

Moj film prvo se rađa u mojoj glavi, pa umire na papiru; zatim ga oživljavaju žive osobe i stvarni predmeti koje koristim, koji su ubijeni na filmu, ali, postavljeni u određenom redosledu i projektovani na ekran, ponovo oživljavaju kao cveće u vodi.

Pretraga